Za mene danas počinje najambiciozniji dio godine - liturgijske, svjetovne, akademske, kako god želite. Ako išta volim, onda je to još jedna prilika. Nisam bila zadovoljna prošlogodišnjom korizmom. Eto mi druge prilike. Nisam zadovoljna ostvarivanjem novogodišnjih odluka. Evo šanse za novi početak. Od korizme uvijek očekujem puno (čitaj: najviše) i zaboravljam da se svet ne postaje preko noći. 

 

Zato pred sobom imamo četrdeset dana priprave. Četrdeset dana suočavanja s kušnjama i padovima, s vlastitim slabostima i propustima. Najbolje je pratiti Isusov primjer i otići u pustinju. Otići u pustinju svoga srca, maknuti sve nepotrebno (ili za početak, odreći se jedne stvari) i ostati sam s Bogom. Staviti Boga na prvo mjesto (npr. početi dan kratkim razmatranjem i razgovorom s Bogom). Ući u pustinju znači suočiti se s onim što stoji između nas i Boga. U surovosti pustinje, bez hrane, vode ili krova nad glavom, gdje smo izloženi svakoj opasnosti možemo zavapiti "Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome..." (Ps 51) i možemo sve svoje snage predati u Božje ruke. Tada možda shvatimo koliko je malo potrebno u životu. Današnje evanđelje daje nam jednostavnu formulu, sve što trebamo ponijeti jest molitva, post i milosrđe.

Nakon kušnji u pustinji, Isus je spreman za svoje poslanje. To je izazov i naše korizmene pustinje, otkriti tko je Bog za nas, tko smo mi i kamo nas šalje. 

Plodnu i blagoslovljenu korizmu želi vam, 

ODS