Advent je kao Nova godina za kršćane, zar ne? Tehnički to je točno, još jedna crkvena godina je iza nas. Više nade polažem u prvu nedjelju Došašća nego u to da će me gospodin savršeni pozvati na kavu. Osjećaj paljenja prve svijeće na adventskom vjenčiću osjećaj je novog početka. U paralelnom kršćanskom svijetu adventske odluke su novogodišnje odluke. Zdravije ću jesti (Tijelo Kristovo, Riječ Božju), više ću vježbati (ljubav prema bližnjemu, strpljenje u poteškoćama, zahvalnost), bolje ću organizirati vrijeme (manje fejsa, više učenja!, više mise i molitve, više volontiranja). Advent bi trebao biti baš to, dovođenje duše i srca u top formu kako bismo na Božić bili spremni. Ali spremni za što? Uz sve već navedeno, prije svega želim ovaj Advent započeti razmišljajući o jednom pitanju. Da, ovom koje stoji u naslovu. Evo zašto.

Nije ovo tema o kojoj rado govorim, pišem, mislim pa čak i molim. Želim zadržati pozitivan i optimističan ton bloga, no, u zadnje vrijeme sve više slušam priče o usamljenosti. A o čemu se priča, o tome bi se trebalo i pisati. Pitanja na koja ću pokušati odgovoriti su: Zašto se toliko mladih katolkinja osjeća usamljeno? Zašto je tako teško naći dečka u crkvi? Zašto želim dečka katolika? Za kraj nudim nekoliko praktičnih savjeta za borbu protiv osjećaja usamljenosti, za obje strane.

Tko još nije čuo neke od ovih izjava: "Nemam dečka.", "Sve manje vjerujem da ću pronaći nekoga.", "Čini mi se da Bog za svakog ima nekog, ali za mene ne." I vrlo često najgore pitanje koje si netko može postaviti "Što ne valja sa mnom?" Prije bi pitanje bilo što ne valja sa svijetom. Mi katolici volimo upirati prstom u svijet. Svijet ne valja, vremena su se promijenila, društvo je odvratno. Da, istina, društvo je izgubilo kompas, ali što je s kršćanima? Jesu li se kršćani izgubili u svijetu? Naš kompas, Isus Krist, "isti je jučer, danas i dovijeka će biti isti" (Heb 13:8). A mi? Doplovili smo u 21. stoljeće, ali ostavili smo djevojke bez smjernica, na milost i nemilost  suvremenog društva. Od katoličkih djevojaka očekuje se čedno odijevanje u doba golotinje i naglašene seksualnosti. Rekli smo joj da mora biti drugačija, da ne smije koketirati, nabacivati se dečkima, biti vulgarna i napadna. To je cura za poželjeti, zar ne?Ako živiš tako, naći ćeš pristojnog dečka. I takvu smo ju ostavili da čeka. I dok tako čeka već neko vrijeme, usuđujemo se postaviti joj the pitanje, najgore pitanje koje djevojci možete postaviti, a to je "gdje ti je dečko?" Pitanje o godinama u usporedbi s tim ispada vrh pristojnosti. I ja sjedim takva "sva za poželjeti" i slušam isto pitanje. Čini mi se da je odgovor na to jednostavno ovaj: "Hoda uokolo i žali se kako ne može naći curu, kako nema više finih djevojaka, žali se kako su sve žene grozne. Eto, gdje je!"

Slušam brige jedne frendice. "Ja ne kužim, idem na misu svaki dan, aktivna sam u župi, imam velik krug prijatelja... Što mi fali? S dečkom koji nije vjernik barem znaš na čemu si. Je l' problem u tome što nemam dar govora u jezicima? Nekad mi se čini da bih trebala živjeti kao Majka Terezija, a izgledati kao Lidija Bačić." Ajme meni, curo draga, ain't nobody got time for that! Najgore je kad žene krenu čitati znakove. Kaže mi prijateljica: "Mislim da mu se sviđam. Nasmijao mi se kad smo si pružili ruku za "mir s tobom", lajkao mi je profilnu, zagrlio me kad smo se sreli, smijao se mojim forama... Trebam li ga pozvati na kavu?" Ne, draga moja. Ne trebaš ti njega zvati na kavu. To je njegov posao. Jedino čime bi žene trebale biti zauzete je odgovaranjem na pozive za kavu, a ne čitanjem znakova. Nismo tarot majstori. Srdačna si i ljubazna prema njemu, daješ mu do znanja da ti je duhovit,...? Ako mu to nije dovoljno, onda je on nedovoljan.

Gdje je nestala hrabrost? Zašto je toliko mladih, lijepih, pametnih, uspješnih djevojaka samo, dok mladi katolici hodaju uokolo žaleći se da nema dobrih cura? To je kao da se žalim da je nešto nemoguće napraviti, a nisam ni pokušala. Nisam čula da je ikoga poziv na kavu ubio. Pa ni odbijanje iste.

Zašto želim dečka katolika?

Da, želim dečka katolika. Pravog, aktivnog katolika. Eto, priznala sam. Tužite me. Zašto toliko favoriziranje dečka koji je vjernik? Iskreno? Želim si olakšati život. Želim dečka kojem neću morati objašnjavati zašto želim živjeti čisto do braka i osjećati grižnju savjesti jer mu nešto uskraćujem. Želim dečka kojem će se svidjeti moj čedni stil odijevanja, koji se neće okretati za minicom i dekolteom. Želim dečka s kojim ću se zajedno moliti i ići na misu. Želim dečka koji za mene moli i kojemu je brak normalna opcija i nastavak veze. Ne govorim da nema dečkiju koji nisu vjernici, a vole čedno odjevene djevojke i koji bi bili spremni čekati, ali najvažniji dio mene i moje osobnosti ostao bi samo prihvaćen, ali ne i shvaćen i podijeljen. Želim dečka koji je ludo zaljubljen u isto što i ja. Ne želim da mi najveća preokupacija u vezi bude kako obratiti tu osobu.

Što mi je činiti?

Nije tragedija biti sam. Posla je puno i bez dodatne osobe u tvom životu. Sjeti se samo koliko još moraš raditi na sebi i svom rastu.

Ipak, valjalo bi imati na umu:

1. Nisi sam/a. 

Jedna od češćih pogrešaka je mišljenje "nemam to s kime podijeliti." Lijepo je imati nekoga s kim možeš dijeliti sve, vic koji te nasmijao, pjesmu koju si čuo, inspirativno predavanje na kojem si bio, svaku i najbezvezniju minutu dana. Ali čekaj, ima netko tko želi sve to čuti više od ikoga. Taj netko čeka te u svetohraništu. U vezi Bog treba ostati središte tvog života. Ako nije tako, onda možda još nisi spreman za vezu. 

2. Rasti u vjeri.

Obrazuj se, moli, bori se, rasti u svetosti svaki dan. Pitanje nije hoćemo li naći pravog muža ili pravu ženu i kada. Pitanje je jesi li proveo dovoljno vremena pred Bogom dopuštajući mu da oblikuje tvoje srce i nauči te ljubiti. Veza neće od tebe preko noći stvoriti savršenog vjernika.

3. Budi aktivan/na.
Ako studiraš, posveti se učenju i trudi se biti dobar student. Ako radiš, posvećuj svoj posao. Volontiraj, imaj hobije, budi aktivan u župi, posveti se drugima. Širi krug ljudi i prijatelja.

4. Molitva za budućeg muža/ buduću ženu.

Za kršćanina svaka akcija mora početi molitvom. Ako još ne moliš, počni. Isus se stalno povlačio na samotno mjesto da bi molio, često bi noć probdio moleći. Slijedi Učiteljev primjer.

Sotona želi da izgubimo povjerenje u Boga, da budemo nestrpljivi i nezadovoljni. Moramo se oduprijeti takvim mislima. Obnavljaj povjerenje u Boga svaki dan i rasti u strpljivosti. Na kraju krajeva, veza ne rješava magično tvoje životne probleme, zapravo dodaje još briga i borbi. Zato, pripremajmo se hrabro. Bog zna što nam treba.

" Kad bismo znali koju moć imaju siromašne duše, ne bismo ih zaboravljali. Molimo za njih kako bi one molile za nas!" Sv. župnik Arški

Studeni je u Katoličkoj crkvi posvećen dušama u čistilištu stoga bismo ovaj mjesec trebali više moliti za pokojne. Lijepo je kako se prisjećamo svojih pokojnika na Sve svete i posjećujemo njihove grobove, no naša pobožnost prema trpećoj Crkvi time ne bi trebala prestati. Inače je tijekom godine svaki ponedjeljak posvećen pobožnosti prema dušama u čistilištu. 

Što možemo učiniti? Moliti deseticu krunice za njih svaki dan tijekom studenog (još bolje ako izmolimo cijelu) ili neku drugu molitvu. Možemo postiti jedan dan u tjednu, odreći se nečega što volimo i prikazati to za siromašne duše. Možemo moliti devetnicu za duše u čistilištu (postoje razne verzije, meni osobno najdraža u izdanju biblioteke U pravi trenutak, autor Arnold Guillet). Svatko ima svoj način na koji može moliti i pokazati ljubav prema siromašnim dušama koje će nam se zahvaliti time što će nas zagovarati pred Bogom.

Bravo! Izmolio si svoje listopadske pobožnosti, i što sada? Nemoj ostaviti Mariju da se u studenome osjeća kao crkva ponedjeljkom. Nastavi s krunicom svaki dan. Motivacija ti može biti pobožnost prema dušama u čistilištu. Znamo da je molitvenih nakana mnogo, a vremena tako malo. Pa nemojmo više  gubiti vrijeme. O krunici ćemo još puno pisati jer je moćno oružje. Možda je zato toliko teško ustrajati u njenom moljenju. 

Znamo, još nije kraj godine, no budimo realni. Uskoro počinje Advent, zornice, priprema božićnih ukrasa, generalno čišćenje kuće za blagdane, božićne duhovne obnove, dvosatno čekanje u redu za ispovijed jer se napokon onih osamdeset i nešto posto katolika pojavilo u crkvi... Popis je dugačak, a godina je iza nas. Zato je dobro sada stati i napraviti inventuru. Kako je bilo? Što smo radili i postigli ove godine? Što je moglo bolje? Kako smo rasli u vjeri? Na čemu imamo biti zahvalni? Ovaj ispit može nam pomoći i za bolju božićnu ispovijed i donošenje konkretnijih odluka za godinu pred nama.

Okej, ova godina nije nas mazila lijepim vremenom. Sunce je ipak pozlatilo jesen, no kiše i ružno vrijeme ponovno postaju naša svakodnevica. Ništa čudno, studeni je. Već vidim tipična neugodna čavrljanja na autobusnoj stanici o tome kako je vrijeme grozno, a kiša odvratna. Iskreno, nikad ne znam što reći pa samo potvrdno kimnem glavom i pridružim se jadikovkama iako se zapravo ne slažem. Mi kršćani trebali bismo biti glas razuma i radosti, biti svjetlo i sol zemlji, zar ne? Pa pokušajmo probati unijeti malo svjetla u kišovita jutra svojim dobrim raspoloženjem i dati ispraznim razgovorima malo dobrog okusa. Smiješak i koja pozitivna riječ mogu promijeniti tijek razgovora, jer znamo da nije kiša kriva što je kiša.

Kakav predivan dan! Ne mislim samo na sunčano vrijeme već prije svega na današnje veselje u Katoličkoj crkvi. Slavimo sve ljude koji su živjeli na zemlji, a svojim životom zaslužili vječnu slavu. To je važno iz mnogih razloga, ali prije svega, važno je jer današnji dan govori - moguće je postati svet!

Mene pomisao na svetost, i sve što ona traži od mene, ponekad plaši. Zato je dobro pogledati gore, ohrabriti se i inspirirati. Mnogi od nas imaju svoje omiljene svece kojima se redovito utječu i mole njihov zagovor. Dugo vremena nisam znala kako izabrati svog sveca zaštitnika pa sam odlučila moliti za nadahnuće. To može  biti "opasno". Naime, što se meni dogodilo... Počela sam gubiti stvari. Gubljenje stvari otišlo je čak do gubitka putne torbe i povratka kući samo s ruksakom na leđima. Možda to i nije imalo veze s mojim traženje sveca zaštitnika, ali ipak, izbor je pao na sv. Antuna Padovanskog. Eto, pazite što molite :-) 

U konačnici sam zaključila, zašto izabrati samo jednog? Nebo je puno svetaca i nije škrto. Mene je uvijek nadahnjivala sv. Terezija Avilska. Ona je jednostavno tako cool i želim da mi bude nebeska BFF (slob. pr. najbolja frendica zauvijek). Španjolski temperament, a kontemplativna duša. 

Često se predlaže izabrati sveca koji nam je po nečemu sličan i drugog koji nam je suprotan. Kad sam razmišljala o svecu koji mi je sličan, sjetila sam se sv. Ivana Pavla II. On je vrlo popularan svetac, za moj ukus čak too mainstream. Iako ga u šali zovu zaštitnikom hipstera. (ah, paradoksi) On i sv. Ivan XXIII. proglašeni su svetima na isti dan. Sjećam se da sam bila ljuta što su većinom svi spominjali samo sv. Ivana Pavla II. Ovaj drugi kao da nije postojao. Srećom, sv. Ivan XXIII. nije se ljutio :-) 

Podsjeća me to na jedan citat koji se pripisuje fra Bonaventuri Dudi: